O Io, O Europo, O Kalisto...
12.06.2018.

Susret: Oni

Prije čitanja ovog teksta pročitati:

Susret: Ona

Susret: On

* * *

Stajala je ispod nastrešice i zurila u daljinu. Ispred nje peron broj 16 je dočekivao voz i slušala je kako isprekidano šišti dok se vagoni jedan po jedan redaju u niz i iščekivala neku pojavu da dođe ne bi li već krenuli. Ponekad bi i pogledala na sat, mjereći vječnost između minuta, a zapravo su se tek jedna po jedna nizale a i kazaljke su izgledale kao da vazda stoje na istom mjestu dok je ona već osjećala da sijedi.

Mlađahni mašinovođa sa gustim tamnim brkovima iznad usana puhnuo
je u pištaljku davajući signal kolegama da svako od njih uđe u svoj vagon, pa pogledao i nju uz pitanje
 - Je l' putujete, gospođice?

Sa drhtajem u svakom slogu, lagano je odvratila - putujem - i jasnim i neodlučnim hodom se usmjerila ka prvom od vagona.

Do trenutka dok nije nasmjestila sve porube na suknji da ležerno padaju preko koljena, u glavi su joj odzvanjali zvuci nedjeljnih rituala koje je kao studentica anglistike obavljala prije svake epizode nove serije po knjizi koju je pročitala još prije prvog poljupca. Ranjeni orao. Titrali su kroz nju i zvuci laganih nota svih melodija koje su komponovane da upotpune zvuk riječi koje su se upijale u njeno srce kao makova zrnca u zemlju, pa kroz nju bujale te rumene bulke u sva osjećanja koja je vezla još od prapočetaka njenog pisanja i slovkanja riječi.

Voz je krenuo. Kroz mali prozor je lahorio svjež zrak krajolika kroz koji su hitali ka gradu koji ne poznaje i iz nje odlazile misli za onoga koga nije dočekala.

Odlučila je da ga potisne iz glave i grudi i pogledala oko sebe. Primjetila je da je posmatra djevojčica koja je na krilu gladila plave vlasi kose neke lutke koju je sigurno naslijedila od nekoga obzirom da su joj crte lica bile blijede. Djevojčica je imala nježno zelene krupne oči nad kojima su titrali kapci od nespavanja i izgledalo je da bi svakog trenutka mogla posrnuti napadima pospanosti i iščeznuti iz svijeta budnih. Cijela njena pojava je bila blaga i sretna pa joj se osmijehnula kratko prije nego su im počeli pregledati karte.

*

Dva su sata prošla otkako su krenuli i pošto je počela osjećati bolove podno leđa, digla se da odhoda kroz kupee, ne bi li povratila osjećaj u nogama. Prolazeći kroz vagone, svi su je gledali kao da je uljez u njihovom ustaljenom svijetu gdje su se svi prisutni već srodili i nisu pokazivali znakove dobrodošlice.

Stupala je lagano i gledala oko sebe ne očekujući baš nijedno poznato lice pored kojeg bi možda sjela i napokon nakon dva sata šutnje progovorila.

Idući bez cilja, osjetila je dodir na ruci na šta se trznula jer su ruke koje su je dodirnule bile tvrde i hladne. Pogledala je kratko muškarca koji je sjedio okrenut u suprotnom smjeru kretanja voza, sa rukom prebačenom preko naslonjača dok su mu oči tutnjale kroz knjigu koju je čitao. Gledala ga je potpuno nesvjesnog trenutka koji im se desio i očekivala da je primjeti. Pogledao ju je prvo nezainteresovano, kao zrak koji je prošao kroz prostoriju, a potom vratio oči na njeno ozareno lice.

Stajala je tu sasvim živa i postojana. Nije izgledalo da joj išta fali. Sve vlasi kose koje je poznavao i koje su u nekom trenutku mu pale na ruku kad ju je uhvatio beživotnu pri njihovom prvom susretu su sada stajale tu ispred njega na njenim ramenima i oblikovale lik kojeg se sjećao kroz grč i za koji je mislio da se nikad više neće ukazati pred njim.

Sjela je nasuprot njega i sa osmijehom dočekala sva pitanja koja su izvirala iz njegovih tamnih ogromnih očiju.

- Otkud ja živa? To ne znam ni sama. Probudila sam se u bolnici kad su me odveli od tebe i imala sam ogroman zavoj na stomaku.
- Ali...
- Sahrana? to sam poslije sama smislila jer sam mislila da je tako bolje obzirom da je moj dolazak bila nagla odluka bez konsultovanja s tobom. Da si me htio vidjeti, došao bi sam. Ne treba žena da ustaje za muškarcem. Kad čovjek voli ženu... znaš već pjesmu.
 
Osjetila je da puno priča i naglo ušutjela. Koliko je u njegovim očima bilo nemira i pitanja, toliko i nezainteresovanosti. Ni ona nije očekivala da će ga sresti u vozu koji je nosi u nepoznat grad i to tek godinu dana poslije odluke da je za njega i za sve njegovo mrtva. Nikada nije bila favorit tišina među ljudima sa kojima nije bliska, odlučila je da ustane i ode. Već kad je otvarala druga vrata između vagona, osjetila je snažan stisak oko zgloba svoje lijeve ruke.

- Ne možeš opet otići. - rekao je glasom čovjeka bez nade.

* * *