O Io, O Europo, O Kalisto...
20.03.2018.

Pogled na beton sa 12.sprata

Nije on od onih likova gdje bi u prostoriji punoj ljudi baš njega primjetili. Nema ni neku ličnost koja te privuče kao magnet. Kad ga se pogleda, vidiš ispred sebe lijepo obučenu pojavu, sa mnogo dobrim, skupim i savršeno uglancanim cipelama, blijedog lica i tako svijetlih obrva da na prvu pomisliš da ih nema. I kosa mu je svijetla, oči prozirno plave, široke vilice gotovo i četvrtaste, jakih i zbijenih zuba i naročito zvonkog osmijeha. Ima savršen amerikanizaran akcent engleskog, a izgled i prezime mu odaju da je Njemac. Priča o stvarima koje su isključivo vezane za posao, smisao za humor je na prvu nepostojeći, i stalno smara cupkanjem lijeve noge kad mu se već i priđe i započne razgovor. Ili kada to uradi on. A prići će. S leđa. Tako jedino i zna, pa iznenadi poljupcem u obraz kao da ste rođeni a zapravo se znate sa nekog rođendana zajedničke prijateljice.

Istini za volju, nije ni ona neko veliko otkriće, sasvim prosječna elijenka sa kožom prilagođenom na zemaljske uvjete. Nije ga ni tražila, ako ćemo iskreno, da joj se petlja u život kad je sve došlo na svoje mjesto.

A nije da se petlja on, već ih je spetljalo vrijeme i okolnosti.

Tačno prije godinu dana našli su se na istom mjestu u to isto vrijeme kad su bez naročite harizme buljili u istu hrpu ljudi nekog tamo rođendana na kojem su znali tek troje ljudi a od to troje jedna je slavljenica.

Otpratio ju je kući, dala mu je broj i tri dana kasnije ju je na lukavstvo nagovorio da bi joj izmamio poljubac. S poljupcem je došla poruka da se iz glave ne može izbaciti pomisao na dodir njegovih prstiju niz njena leđa dok ju u tom sudaru usana privija sebi bliže, pa ju je opet lopovski navukao na viđanje u kojima su se ogolili od strasti i putenosti. Prespavala je tad kod njega i s prvim tragom jutra, izmigoljila se iz njegovog klinički bijelog stana i otišla u dan koji ju je tada zadesio.

A zadesilo se da je baš tog popodneva njena neka krv na drugom kraju svijeta odlučila na tešku bolest i onda se u rekordnom roku vratila u svoje selo u kojem od njemačkog znaju samo za Achtung Achtung iz nekog tamo partizanskog filma. Prošli su mjeseci i najmanja pomisao na neko plavooko čudo njene visine je iščeznula. Rodbina je ozdravila, pa da ne bi uvehnula u šumi sa dvije vrste lipe, odlučila se ponovo na pohode po svijetu. Dobila je posao i ubrzo je spakovala kofer bez klišejskog opisa sa markicama po njemu i otišla nazad u hladno prostranstvo zapadne Evrope. Upoznala je muškarca, imala je solidnu vezu i platu i život je tekao kako je napokon osjetila da treba.

Potom su se kancelarije na spratu na kojem je radila proširile na dva sprata više i ponijela je svoju malu kutiju u novo okruženje sa pogledom na još betona. Sprat su dijelili sa još jednom firmom i već prvi dan je čula neko zvonko smijanje što ju je podsjećalo na nekoga a taj neko nije htio da izmigolji iz glave da ju je već uveliko do kraja dana taj zvuk iritirao.

Prošla su još tri dana prije nego su joj oči porasle za broj kad je na kraju hodnika ugledala njegovu pojavu koja, istini za volju, ne bi privukla nikoga u prostoriji punoj ljudi. I ona je bila viđena, na šta je dobila neki statični pozdrav njegove bijele ruke u zraku sa druge strane hodnika. Nije se pomaknula dok nije sa još trojicom muškaraca nestao iza vrata kancelarije.

Cijeli dan je presjedila za stolom i buljeći u tačku na ekranu, prisjećajući se trenutka kad ga je prvi put vidjela. Vraćala je u mislima one korake sa jednog kraja sobe u kojoj su se prvi put vidjeli, i hiljadu puta poželjela da je ostala stajati pored prozora sa čašom bljutavog pića u kojem nije uživala. Nije baš trebala odgovoriti na misao "nije ovo moj đir" jer nije bio upućen njoj niti za nju izgovoren, al u kojem se pronašla i od kojeg su se od jedne pahulje riječi dalje kotrljale i pretvorile u ogromnu lavinu osjećaja koji su uslijedili. Prisjećala se potom trenutaka koji su se nizali, poruka koje su bile zapravo besmislene a uobličene u želju za bliskošću u trenucima kad je bila sama i uništena. Želje su se svile u poljupce, poljupci u dodire, dodiri u noć kad ga je posljednji put vidjela. I sad je sjedila tu, nekoliko metara od njegove pojave, i nije mogla da razumije osjećaje u sebi.

Dani su se dalje redali po broju i svaki dan je očekivala da ga ponovo ugleda, ali ga nije bilo. Ni smijeha koji je sad odjednom toliko željela. Ponekad se znala uhvatiti sa mislima o tome kako se naročito trudi da joj šminka bude besprijekorna i nenapadna, boje usklađene i kosa lijepo počešljana. To je trajalo tri sedmice dok si nije očitala bukvicu u ogledalu u toaletu na poslu kad je pogledala prsten na ruci koji je dobila taj vikend i podsjetila se na obaveze prema drugom čovjeku.

U tu se ljubav nije moglo dirati. Voljela je i bila je voljena.

I baš kad se nasmijala svim mislima koje su skakutale po glavi sa vjerenikom koji joj se smješi i hodajući nazad do svog stola, zastavši na trenutak da si napravi kafu u tu čast, osjetila je ruke oko struka, na šta se trznula i u trenu okrenula, namještajući mu tako svoj obraz na usne koje su joj dale zvonki poljubac.

Oči su mu još više izblijedile, pomislila je i osjetila je navalu svih crvenih boja u obraze dok je stajala tako zbunjena ispred njega ne znajući šta dalje da radi.

* * *

I nije on od onih likova koje bi u punoj prostoriji ljudi primjetili na prvu. Njemu se treba prići koracima koji mu uopšte nisu namijenjeni. Nije ni harizmatičan, niti pun sebe da se za njega lijepi svako ko ga vidi. A i kad ga se pogleda, vidi se samo snobovski obučen Njemac sa iznenađujuće savršenim engleskim jezikom i bez neke naročito ubjedljive priče u teme kojima se zanima. I ima taj iritirajući smijeh koji se mora podnositi dan za danom nakon što mu je pokazala prsten na ruci, uljudno se odmaknula od njega, gradeći barijere nebeski visoke. On se već danima drži po strani, kulturan je i obziran, nikada ne spominje bliskosti s njom i nije naporan niti napadan. Čak se i ne viđaju često, pa ponekad i zaboravi da je tu. Samo u njoj neko klupko se mota svaki dan pred posao. I već poprilično raste da joj ne da diše.


A diše, ubrzano, i srce pobudali. Bez razloga.



Baš.


Noviji postovi | Stariji postovi