beats by dre cheap

Susret: Ona

Bilo je tek prošlo 4 sata popodne kada je kročila nogom na peron tog hladnog grada. Juni je uveliko tutnjao nepovratno i u zraku je osjetila mirise kišom mokrog trotoara pa je instinktivno pogledala u nebo. Tmurno. Kroz glavu joj je prošlo da kišobrana nema. Imala je šal. Debeli vuneni u boji jorgovana koji je kupila davno nekad kad se šetala Baščaršijom čiji poklonik baš i nije bila. Na sat je gledala, činilo joj se, svakih desetak minuta, ali je on pokazivao drugačije i kao da je pratila pogledom minutu po minutu kako se pomjera. Bez pomijeranja sa iste tačke na kojoj je stajala držeći kofer od cijelih 19 kilograma dovoljno da ispuni sve norme letenja ispred sebe, potražila je na mapi kako da dođe do sobe koju je rezervisala; pisalo je da je udaljeno svega 7 minuta od nje. Hitrim korakom je krenula ka izlazu sa stanice, nije gledala ni kuda ni kako juri samo je žurno pratila strelicu na minijaturnoj karti na svom telefonu. Kroz glavu su joj se smjenjivale radnje koje je trebala da odradi a sve prije 5: prijava na recepciju, uzimanje ključa, ostavljanje kofera u sobu, zaključati i izaći vani.

I poslati lokaciju na viber.

Čekati odgovor.

Umjesto toga, Svemir se kao i uvijek poigrava s nama kako mi to najmanje očekujemo. Jureći kroz glavni veliki hol glavne željezničke stanice gledajući u zelenu strelicu koja pokazuje izlaz sudarila se sa nekim u masi i instinktivno rekla "sorry". Krenula je dalje žurno i tek kod samih vrata pogledala u pasoš u svojoj lijevoj ruci: falila joj je karta.

Ispala je pri sudaru. Okrenula se najbrže što je mogla i pohitala nazad i tada je u među svom tom svjetinjom vidjela da na onom istom mjestu stoji muškarac s kojim se i sudarila i koji je njenu kartu držao u svojoj ruci.

Tada je i ona stala. Tlo je propadalo ispod nje a njoj se činilo da i ona sama tone. Te oči, naočare, usne, brada, ... sve se sročilo tu odjednom ispred nje. Razlog njenog dolaska i njenog izgaranja mjesecima unazad.

Gledao ju je i vidjevši da se ona ne pomjera, krenuo prema njoj. Iz nekog razloga se pomjerila par koraka unazad pa je i on stao. Stala je i ona i shvatila šta radi pa je umjesto koraka dala osmijeh kao odobravanje. Više je to zapravo bilo mučno pomjeranje mišića lica nego osmijeh.

Prišao joj je, stao ispred nje i osmijenuo joj se uz najobičnije 'hej' na usnama.

Kao kad odjednom kiša meteora se sruči na jugoistočno nebo u sred augusta, desetine muškaraca obučenih u crno su naglo ušli u glavnu stanicu tog kišnog grada. U rukama su držali puške i bez ikakvog biranja kuda, ispaljivali su naizmjenično po nekoliko rafala u svim smjerovima. Haos koji je tada zavladao glavnim holom stanice je bio ogledalo potopa u kojem se nije više gledalo ko u kojem smjeru žuri. Od toliko buke i vrištanja, na trenutak nije čula ništa. Svi su se glasovi gubili oko nje i kao kad gubiš pojam o stanju bunovnosti prije nego utoneš u san, više nije mogla da čuje ništa drugo osim svog srca. U predjelu stomaka je osjetila toplinu. Gledala je u njegove bolom i strahom ispunjene oči i kako pomjera usne govoreći joj nešto. Nasmijala mu se i osjetila da pada na pod zajedno s njim, nošena njegovim snažnim muškim rukama. Osjetila je i da je podiže i da negdje odlaze ali je mogla samo da vidi njegove skupljene obrve i onu jednu boru između njih. Htjela mu je reći da ga ne čuje, da ne čuje ništa i znala je da pokušava da to kaže ali nije mogla da čuje čak ni svoj glas. Tišinu je na nekoliko trenutaka zamijenilo glasno zujanje u ušima, i zaklonjen iza velikog ibrušenog zida u oblik heksagona, držao ju je u svome naručju dok mu je licem prelazilo stotine sjena straha. Gledao je čas u daljine preko nje, čas u nju.
Osjećala je da je ponovo san obuzima pa je prošaputala tiho - došla sam samo da te vidim.
- I ostat ćeš tu! - viknuo je na nju
- Dobro - nasmiješila se i zaspala.

Više ništa nije postojalo oko nje. Lagano je tonula kao u toplu vodu vrhom napunjene kade koju je sipala u prohladne dane marta da se ugrije. Osjećala je olakšanje, u grudima nije više bilo treme i straha da joj se neće javiti i da ga neće vidjeti, samo je imala utisak da tone u nešto što nije san. I odjednom je zapravo poletjela, kao da se izdiže kroz tu tamu koja joj je obuzimala oči pred spavanje i ništa nije vidjela oko sebe. Bila je uvjerena da su joj oči širom otvorene, i negdje krajičkom desnog oka primjetila je da se nazire malo svjetlosti. Okrenula je glavu ka tome i ugledala hol glavne stanice u kojem je bila koji čas prije. Gledala ju je sa stropa i pitala se kako je samo dospjela tu. A ispred nje ležao savršen nered skrojen od desetina beživotnih tijela sa svježim prostrjelnim ranama iz kojih je ponegdje u mlazovima a ponegdje tek toliko da se topi tkanina tekla tamno crvena krv. Pogledala je u onaj ćošak u kojem ju je malo čas držao u rukama i vidjela da je još uvijek tamo: kako samo može biti na dva mjesta? Gledala ga je kako joj šamara obraze, kako je trese za ramena i vidjela je tamno crvenu fleku na svojoj omiljenoj bijeloj košulji.

Kraj. Znala je šta to znači. I tiho zaplakala nad sobom.

***
Bilo je tek prošlo 4 sata popodne kada je izašao iz njene kuće u ulici lipa. Juni je nepovratno tutnjao kroz svoj posljednji dan. U zraku je osjetio mirise tog drveta od čijih je lisaka, kako je njena mati spomenula, stalno pila čaj. Sunčano i sparno. Nije mogao disati. Nije znao kuda bi krenuo. Sišao je niz tri stepenca lijevo od ulaznih vrata i svaki djelićak tog malog i lijepo uređenog dvorišta je vrištao njenim prisustvom. Prisustvom kojeg je imao tek nekoliko sekundi.

Sjeo je na posljednji stepenac, zapalio cigaretu i ostao sjediti tako dok nije osjetio da se ona i ugasila. Šutio je. I u grudima više nije osjetio ni jedan jedini bubanj da bije. Samo tišinu.




O Io, O Europo, O Kalisto...
http://talesofjupiterbyajupiterian.blogger.ba
27/04/2017 01:41