beats by dre cheap

Susret: On

Nakon osam sati sjedenja, mekana tkanina na njegovoj stolici kao da je srasla sa pantalonama a one i sa kožom pa je jako iritirao svaki  pokret donjim ekstremitetima. Svako malo je pogledao na sat, nervozno iščekujući da kazaljka barem pređe broj 4 pa da može lagano da prošeta kroz hodnike ne bi li osmotrio koga ima a koga ne. Vidjevši da je i posljednje veće ime od njega u firmi otišlo nekoliko minuta prije 4, osmijeh mu se sam iscrtao preko lica. Koje blaženstvo je pomisao da ćeš barem noge malo protegnuti i napokon napustiti tu sumornu kancelariju u kojoj jedino što radiš jeste da buljiš u ekran svog kompjutera i pretvaraš se da nešto radiš. Razmišljao je o tome čime bi se mogao počastiti prije sjedanja na voz pa se sjetio jutrošnjeg slatkiša u džepu svoje jakne kojeg je i ostavio kao dar samom sebi. Pjevušio bi od radosti kako je lagano ustajao, protezao se, dok su se ekrani ispred njega gasili, ali se plašio da će ga čudno gledati ovi koji ostaju a koji kao i on jedva čekaju da odu.

Dok je samouvjereno hodio ka izlazu iz zgrade u kojoj radi, pogledao je na kolegicu koja je tipkala možda i nekome na facebooku jer se slađano osmjehivala. Pored sebe je imala tamnu šoljicu sa iscrtanim planetama i zvijezdama što mu je instinktivno poredalo nekoliko davno prošlih misli kroz glavu. Da bi ih otjerao, stavio je slušalice u uši i pustio neku pjesmu koja mu je misli slala na neko zabačeno jezerce u šumi u kojoj su ga čekale barkice, štapovi za pecanje, mamci i neulovljene ribe. Pred očima mu se prostirala tišina koja je u lelujala nad mirnom vodom, tamnom poput neba u sred mrkle noći, tek sa nekoliko slika krošnji drveća sa suprotne obale. Mogao je da osjeti lagani povjetarac kako mu dodiruje obraze i topao sunčev odsjaj koji se promalja njemu iza leđa i grije mu potiljak. Osjećao je i dah noći koja nestaje i lagano se uspinje iznad idile tog jezera o kojem mašta da je daleko u septembru sasvim sam. Sa zvijezdama gdje bi ga svaka podsjećala na djevojku koju nikada nije ni vidio.

Instinktivno je pojačao pjesmu na svome telefonu jer je želio sve mislio o njoj da otjera. Radovao se laganoj šetnji do željezničke stanice po mokrom asfaltu tog junskog dana jer sunce baš i nije podnosio. Oko njega je mirisalo na proljeće iako se ono još u ovom kišnom gradu nikada nije pokazalo u svom punom sjaju otkako je došao. Osjetio je neki nemir u grudima. Kroz njega je tutnjalo a da nije znao odakle dolaze ti osjećaji. Mislio je da je to od umora i dana posta koji su prošli u kojima je osjećao da je tijelo već presahlo od žeđi ali i ojačalo da zna da svaka glad ne traje dugo, pa čak ni ta duševna. Tišine koje ga čekaju u stanu u koji se uvuče cijela njegova duša, sa svim svojim ranama i ožiljcima je bila dovoljna nakon svega što je prošao. Samo je taj šumarak, proplanak, to rađanje Zore iz Noći, septembarski zrak i voda oko njega unosilo u njega euforije i ekvivalent sreći.

Zastao je ispred stanice. Kao da ga je nešto neobjašnjivo vuklo unutra pa je htio da se odupre tome. Možda da ode kupiti vodu i da se malo smiri. Šta mu je? Pogledao je na sat i tek je bilo prošlo 4 sata. Sjetio se da vodu može uzeti i na kiosku unutar stanice i da mu to daje dovoljno vremena da zapali cigaretu na peronu prije ulaska u voz. Prošavši kroz vrata, vidio je da je gužva unutra bila veća nego ranije. Turisti, šta li, pa je sve oko njega rominjalo glasovima kao jutrošnja kiša kojoj se baš i nije radovao. Izvadio je slušalice iz ušiju i krenuo ravno ka peronima. Ne gledavši kuda ide, tražeći onaj slatkiš po džepovima svoje jakne, sudario se sa nekim djevojčurkom. Osjetio je neki svjež cvjetni parfem kako je prošla i čuo blago 'sorry' tek u prolazu. Osvrnuo se da je pogleda, ali kako ga je udarila svojom lijevom rukom, ispao joj je neki papir na pod. Sagnuo se i podignuo i htio zovnuti je jer je to očigledno bila avionska karta, kad je pročitao ime i prezime. NJENO ime i prezime.

Sve je stalo oko njega na nekoliko trenutaka. Gledao je slova koja su se redala i svih sedam njih je jasno pokazivalo da je to ona. Okrenuo se i zbunjeno gledao kako se njeno malo šareno tijelo pomjera prema izlazu i iako je nikad nije vidio takvu, znao je svim bićem da je to ona. Zastala je pred samim vratima. Srce mu je tutnjilo kroz grudi kao da se pomjeralo prema vratu i gušilo ga. Okrenula se i namršteno gledala u pravcu u kojem je on izgubljeno stajao i gledao je. Krenula je prema njemu i stala. Osjećao je da se tlo ispod njega gubi a i on sam zajedno s njim. Gledala ga je širom otvorenih očiju i znao je da i ona zna ko je on. Krenuo je prema njoj kao omađijan spoznajom i sa željom da se uvjeri da je to ona, međutim, ustupnula je nekoliko koraka nazad. Zaboga, možda nije tu radi njega? Zastao je, a ona mu se nasmiješila. Koga briga, pomislio je! I odlučno zakoračio još tri krupna koraka i stao ispred nje. Tišina. Kao ona nad jezerom koja leluja u septembru koji želi. Izgledala je kao samo oličenje septembra koji sanja. Nijedne riječi se nije mogao sjetiti da joj kaže, pa je jedno 'hej' odlučilo samo da iskoči iz njega.

Odjednom je nastao metež i graja. Trenutke tišine i mira koje je vidio u njenim očima zamijenili su glasni povici i urlici, oštri rafali i uzvici nekih ljudi koji su uletjeli u stanicu. U rukama su držali puške i bili su sasvim obučeni u crno. Oči su mu se raširile toliko da je osjećao kao da će ispasti iz svoje duplje i osjećao je da ga hvata panika. Instinktivno je htio da se skloni kada je osjetio njeno malo tijelo kako se spušta na njega. Imala je neki miran osmijeh na licu i pomjerala je usne kao da bi mu nešto rekla. Obujmio ju je rukama i pokušao podignuti, ali je pala na njega tako nespretno da je na trenutak kleknuo da je uhvati da sasvim se ne sruše na pod. Osjetio je toplinu na svom stomaku i podigavši je vidio crvenu mrlju na njenoj bijeloj košulji. Uzeo ju je u naručje i najbrže što je mogao bez da gleda kuda bi zapravo, potrčao ka prvom stubu desno od mjesta na kojem su stajali. Pomjerala je usne i uspio je čuti da progovara da ništa ne čuje.

-          Ostani budna! – ponavljao je, na šta se njeno lice ozarilo.

Kada je napokon bio u zaklonu od onog što se dešavalo u nekom luđačkom trenutku nekog loše izrežiranog sna, pogledao ju je kako mirno leži na njegovim nogama. Nasmijala mu se i tiho izgovorila

-          Došla sam samo da te vidim.

-          I ostat ćeš tu! – povikao je, na šta se ona plašljivo stresla i na tren zatvorila oči pa ga ponovo pogledala i kratko dodala

-          Dobro...

Nasmijala mu se i pogledala ga u ravno u oči. Sklopila je svoje kao da uzima dah ali ih više nije otvarala. Izledala je kao da spava, ili da gubi razum pa ju je pokušavao probuditi. Dozivao ju je, lagano tapšući njene blijede obraze i gledao kako se sva krv zapravo skuplja posred njenog stomaka u tu bijelu tkaninu njene košulje. Tresao se sav i sve to prenosio na nju. Dozivao ju je tako ni sam ne zna koliko dugo. Kasnije je čuo sirene policije vani i kako se ulaze sa svih strana naoružani policajci. Podignuli su ga sa poda, nju mu uzeli iz zagrljaja i odveli ih a da nije bio ni svjestan kuda.

*

Nakon nekoliko sati sjedenja, mekana tkanina na sofi u njenoj sobi bojenoj u ljubičasto kao da je srasla sa njegovim pantalonama. Iritirao ga je svaki pogled na tu malu djevojačku prostoriju koja je izgovarala njeno ime svakom sitnicom koja je stajala na prozorskoj dasci, na radnom stolu, kroz slike na zidu; one planete i zvijezdice na jednoj od njih kao da su tugovale i izgubile sjaj ili ih je on takve vidio. U kući je mirisalo na lipu i bilo je svježe i prozračno. Za time je čeznula i stalno mu je pričala o miru koji je voljela a koji je sada razumio dok je sjedio tu. Bio je sam. U susjednoj prostoriji je čuo prigušen ženski jecaj koji nije mogao da podnese. Na sto je spustio šoljicu koja je mirisala na čaj koji je i sama pila i dugačkim hodnikom kroz kuću izašao vani. Pogledao je na sat i bilo je tek prošlo 4 posljednjeg junskog dana. Razmišljao je čime bi mogao mozak da zabavi da ne misli. Sišao je tri stepenca lijevo od ulaza i htio je da ide dalje ali nije poznavao to dvorište pa je samo stajao. Noge su mu drhtale i sručio se na posljednji stepenac. Gledao je neke rumene cvjetiće koji su se pružali dužinom zida uz stepenice, i pitao se da li ih je ona posadila i da li ih je voljela. Pogledao je preko cijelog malog zelenog dvorišta i svi cvjetovi kao da su na sav glas izgovarali njeno prisustvo a koje je on imao tek nekoliko sekundi.

Zapalio je cigaretu i ne sjeća se da li je povukao i jedan dim. Osjetio je samo kada ga je na prstu žaoka uštinula. Gledao je u svoje ruke i na njima je stalno vidio onaj njen posljednji trenutak. Šutio je. I u grudima više nije osjetio ni jedan jedini bubanj da bije. Samo tišinu.




O Io, O Europo, O Kalisto...
http://talesofjupiterbyajupiterian.blogger.ba
27/04/2017 14:36